Napisao Jai Dhyani, na hrvatski prevela Laura Busak.

Mi ljudi smo stvorenja priča. One su naš način da razumijemo svijet koji nikad nije trebao biti shvaćen. Postoje istinite priče, postoji fikcija – a zatim neispričane priče. Priče koje su proživljene, ali koje nitko nikad nije čuo, nikad zapisao. Večeras želim pokušati ispričati neke od tih priča – nesavršeno, ali najbolje što mogu. Zato što zaslužuju biti ispričane.

Ovo je priča o zemljoradnici iz 5. stoljeća koja je u ruševinama Rimskog Carstva, pothlađena, bolesna, radila skoro do iznemoglosti, a ostala nemoćna protiv svih oružanih frakcija koje su lutale selima. Noću gleda s neshvatljivim strahopoštovanjem prema zvijezdama, prema bogovima, a kad ima energije, očajnički se nada boljem životu za svoju djecu ili djecu svoje djece. Svijetu u kojem je glad tek daleka uspomena i njezina djeca svaku noć provode u mekom krevetu, gdje im je toplo čak i zimi. Svijetu u kojem je njezina obitelj sigurna. No to je nemoguć san, dalji od nade. Kako bi ikada uopće mogao postojati takav svijet?

Ovo je priča o djevojčici iz Indije u 13. stoljeću, prodanoj u dogovoreni brak u dobi od dvanaest godina. U najboljem će slučaju ostatak života provesti kao vlasništvo muškarca kojeg nikad nije upoznala. Ali – ako ne plati miraz, bit će ubijena na licu mjesta. A ako nadživi svog muža, od nje će se očekivati da počini samoubojstvo samozapaljenjem, za njega. Njen glas, njena volja, njen život uništio je svijet koji odbija priznati njezin fundamentalni status ljudskog bića. Ona ima snove o kojima se ne usuđuje govoriti, o životu koji joj sasvim pripada, o svijetu u kojem žene poznaju slobodu, a okrutnost pravdu. I, iako možda nikada neće vidjeti taj svijet, možda njezine kćeri, ili njihove kćeri, ili – jednog dana…

Ovo je priča o čovjeku iz 18. stoljeća, rođenom u ropstvu, mučenom sve dok jednog dana lukavošću i hrabrošću ne nadmaši ljude koji su ga zarobili i pobjegne. Njegov se san ostvario, u njegovo vrijeme, i mogao ga je zadržati – ali pojavila se prilika. Šansa da se prijavi u vojsku, da riskira svoj život i slobodu, da se bori za tri milijuna još uvijek porobljenih ljudi. Stoga to i učini jer ne bi mogao podnijeti ništa drugo. Kod Poison Springsa gleda kako Konfederati ubijaju njegove suborce umjesto da ih uzimaju u zarobljeništvo – jer bi ih tada priznali kao ljude. On preživi, ali noćne more nikada ne prestanu. Kad se probudi prekriven hladnim znojem, moli se za svijet u kojem bi sloboda bila pravo, a ne udaljeni san nad kojim stražare krvoproliće i zlo.

Tri se pouke treba izvući iz ovih priča:

Prvo, samim time što boravimo ovdje večeras – zajedno, na sigurnom i toplom, siti i mirni – milijun očajničkih želja iz svih razdoblja i sa svih kontinenata naše kolektivne povijest biva ispunjeno. Ne bih trebao postojati. Moj je otac trebao imati dogovoreni brak; a i prenedavno bi mojoj majci, bjelkinji, bilo zabranjeno udati se za njega. Prije sto godina komplikacije uslijed mog rođenja ubile bi i moju majku i mene. Večeras živimo nemogući san i svakome pretku koji je živio i borio se i žrtvovao za taj san, kažem: Hvala.

Sljedeća pouka: da će naši praunuci, ako ćemo biti takve sreće, pričati vlastite priče i da se trebamo potruditi učiniti ih najboljima što možemo. Ne razlikujemo se toliko od heroja ili zlikovaca priča koje sam upravo ispričao. Na niz sada očitih povijesnih pogrešaka – ropstva i okrutnosti i netrpeljivosti – moramo otkriti i dodati svoje kako bi sljedeća generacija bila bolja. Želim da naši potomci pričaju priče o Staroj Zemlji, o tome kako su se njihovi pretci suočavali sa strahotama poput malarije i rata i raka i ubijanja životinja, o čovječanstvu čiji je opstanak ovisio o jednom krhkom planetu, o vremenu u kojem je izumiranje bila vrlo stvarna mogućnost. Želim da pričaju priču o tome kako smo spasili svijet i da se okrenu ka zvijezdama u potrazi za sljedećom pričom.

I posljednja je pouka sljedeća: Priče su naš način da razumijemo svijet koji nikad nije trebao biti shvaćen. No, svemir nije priča i ne gura ga nikakva narativna sila ili konvencija, čak ni najmanje. Ništa ne jamči da će postojati netko tko bi ispričao bilo koju priču sto godina od danas, a posljednja bi priča mogla biti ona posljednjeg preživjelog čovjeka, kako se očajnički pita što je mogao učiniti drukčije – ako bi uopće imao dovoljno vremena, čak samo za to. Svemir nije pošten i ne duguje nam sretan završetak. Moramo ga izgraditi – ne zato što smo heroji, ili izabranici, ili predodređeni za veličanstvenost. Mi smo prepuni mana, zbunjeni i vrlo često slabi. No svejedno moramo graditi budućnost – jer ne postoji nitko drugi.